Utovariš, istovariš i složiš pet metara drva za 25 KM! Znate li kako se to zove?

„Za dvanaest sati rada u okviru kojih sam prvo utovario pa istovario i onda složio pet metara drva, plaćen sam 25 maraka. Dobio sam i 5 maraka da kupim da jedem. Ljeti je i moguće naći posao međutim, zimi kada nije građevinska sezona, svaki dan se moraš boriti kako bi zaradio barem za hranu.“

Almir Alomerović jedan je među hiljadama ljudi u Bosni i Hercegovini koji nemaju stalni posao, koji nisu zdravstveno osigurani, koji nemaju penziono osiguranje i koji preživljavaju iz dana u dan.

Sa svojih skoro 40 godina Almir Alomerović ima uplaćene dvije godine radnog staža a profesijom za koju se obrazovao ne može se baviti zbog zdravstvenih problema.

„Kao automehaničar ne mogu da radim jer imam alergiju na izduvne gasove, maziva i goriva. Doktor mi je rekao da se ne smijem baviti tim poslom tako da sam osuđen na rad u ugostiteljstvu ili građevini. Posao na građevini je težak naravno, nisi ni plaćen dovoljno niti imaš ikakvo zdravstveno ili socijalno osiguranje. Iz tog razloga zbog najmanje greške se dobija otkaz. Dnevnice su nekad bile dobre, danas ukoliko nađeš uopšte posao kao pomoćni radnik, možeš zaraditi za čitav dan 30 do 40 maraka. Naravno da hranu sam sebi obezbijediš.“

Prema nezvaničnim podacima na osnovu ugovora o djelu, autorskih honorarnih ugovora ili jednostavno na „crno“ u BIH radi od 250.000 do 300.000 hiljada radnika, uglavnom za plate mnogo manje od zvanične prosječne plate u iznosu od 844 KM. Upravo rad na određeno vrijeme, sezonski poslovi, izostanak socijalne zaštite, drastično umanjenje elementarnih prava radnika kao i kontinuirani osjećaj nesigurnosti opšte su karakteristike – prekarijata.

Prekarijat kao moderno ropstvo

Prof. Nerzuk Ćurak ističe da je “prekarijat” globalni pojam koji se odnosi na ljude koji su u procesu tranzicije iz socijalne države u neoliberalnu hegemoniju izgubili niz prava.
Govoreći o prekarijatu u Bosni i Hercegovini, ovaj termin označava razne grupe ljudi poput radnika na crno, radnika koji rade za ad-hoc nadnicu, radnika koji su radili u preduzećima koja su nestala u procesima privatizacija.

„Dakle svi ti ljudi sa izgubljenim benefitima socijalne države bez socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite bez uplata za penziono, zdravstveno, socijalno. Ono što je zanimljivo prekarijat uključuje različite slojeve društva. Dakle, ne samo neobrazovane radnike koji su po definiciji izloženi tom statusu, prekarijat uključuje i visokoobrazovane ljude. Danas imate ogroman broj ljudi koji mogu imati i doktorat, a nemaju nikakav posao. To je veoma izraženo u novinarstvu gdje ima puno prekarijata jer je novinarstvo profesija gdje je puno ljudi koji rade po nekoj vrsti ugovora o djelu, na crno, honorarnih ugovora bez socijalne i zdravstvene zaštite. Kao i u sferi intelektualnog rada gdje naprosto ljudi žive od projekta do projekta, od teksta do teksta”, kaže Ćurak za Večernji list.

Freelancer novinar i fotograf Jelena Paunović smatra da je bh. društvo podijeljeno na kaste.

Prema njenom mišljenju na jednoj strani je radnička kasta u najrealnijem sektoru i tu su i poslodavci i radnici, dok je sa druge strane povlaštena kasta odnosno ljudi kojima je ovakav sistem donio sreću, blagostanje, novac i moć.

“Cijela priča o poslu kod nas se zapravo vrti oko zarade i nebitno je da li je u pitanju manje zahtjevan fizički ili intelektualni rad. Poslove koje sam radila dijelim isključivo po zaradi. Ako mi se više isplatilo da pakujem supe u skladištu radila sam to, ako je bilo isplativo pisati članke – pisala sam, ako mi se isplatilo fotografisanje – fotografisala sam. Nas su roditelji učili da samo treba završiti školu i onda će sve biti uredu, a ova demokratija nas je naučila da tek tada nastaju problemi. Kod naše generacije je taj proces bio krajnje pojednostavljen – škola pa sve ostalo. Tu su nas prevarili! Nama nije važno jesmo li uopšte završili ikakvu školu, već šta znamo da radimo i kako da plivamo u ovom životnom blatu.“

Doktorica političkih nauka Svjetlana Nedimović naglašava da se o prekarijatu relativno malo govori u bh. javnosti. Pogotovo u kontekstu značaja prekarnog rada za pojedince a i za kompletno društvo.

„Uglavnom se priča o poslovima – ima li posla ili nema. Ne pita se kakvog posla niti šta dugoročno za društvo znači ovo opredjeljenje za razvoj koji počiva na trgovini i uslužnom sektoru. Ne govori se o tome da se otvara prostor isključivo za nesigurne, sezonske poslove, niske zarade, za niži stepen obrazovanja i veliku izloženost fluktuacijama tržišta. Prekarni rad je zapravo u nekakvu glorifikovanu fleksibilnost upakovano izrabljivanje radnika koji na kraju ne zna ni šta će sve raditi ni koliko dugo, ni koliko će biti plaćen. A od silne priče o privlačenju investitora, ne čuju se glasovi koji upozoravaju da radnici na kratkoročnim ugovorima i dugoročnim kreditima nisu daleko od roblja.“

Još dugo će magistri ekonomije brati maline

Prodaja kozmetičkih preparata, rad u call centru, terenski komercijalista, radnik u ugostiteljstvu, vozač turista iz arapskih zemalja, sezonski radnik na branju malina…

Rad za dnevnice, procent od prodaje bez bilo kakvog vida zaštite ili prijave na radu opšta je karakteristika analize ponude poslova u Bosni i Hercegovini.

Jelena Paunović naglašava da u medijima često čujemo da su radnici robovi, da im se ne uplaćuje radni staž, da nemaju ni osnovno zdravstveno osiguranje. Međutim, prema njenom mišljenju kako ima svakakvih poslodavaca tako ima i svakakvih radnika.

„Neki ljudi za koje sam radila i dalje mogu okrenuti moj broj i zamoliti me za uslugu jer su bili fer i korektni i sve što bih potencijalno zamjerila njima, radije ću adresirati na monstruma od države kojem nezaštićeni robujemo svi skupa, a sa druge strane oni koji nisu plaćali ni mene ni druge ljude, koji su svoj posao radili dobro, pravda stigne kad tad. A osim toga i jeste i nije zabluda da mladi neće svašta da rade: nije zato što su u 95% posto slučajeva mizerno plaćeni, dok sa druge strane nema smisla da neko sa završenim bilo kojim fakultetom čisti WC ili u boljem slučaju – konobariše. Političarima su puna usta mladih i važnosti obrazovanja, a jednako je strašno kad neko izuzetno obrazovan radi za platu od 500 maraka baš kao i kada besposlen sjedi kući.“

Gorući problem Bosne i Hercegovine je socijalno pitanje međutim prof. Ćurak naglašava da je upravo ovo pitanje nažalost, apsolutno nevažno za većinu bh. društva. Iz tog razloga bilo kakve društvene promjene u ovom trenutku nisu moguće.

„Mi se moramo suočiti s tim da imamo deficit građanstva. Ogroman broj građana ne želi državu, ne želi svoj sopstveni servis i žele od sada pa do vječnosti biti dio plemenske zajednice. Ti ljudi nemaju ambiciju da se ispoljavaju u jednoj klasnoj socijalnoj sferi, nego žele da budu samo puki etnički broj. U tom smislu mi smo zadnja država u Evropi. Razumijem historijski kontekst vječite srpsko-hrvatske bitke za Bosnu i Hercegovinu kao i kontekst pojave bošnjačke nacionalne stranke koja je taj nacionalistički kontekst multiplicirala ali teško je prihvatiti da ljudi odbijaju da ekonomija određuje njihovo političko ponašanje. To umjesto ekonomije određuje religija ili etnija. Rečenica “iako je lopov, naš je lopov” je jedna od najtužnijih rečenica našeg svijeta koja govori o tome da se mi moramo suočiti sa činjenicom apsolutnog deficita građanstva.“

Savršeno manikirane ruke bh. ljevice

Distanciranje od radništva, izostanak političke vizije, elitizam kao i međusobni animoziteti opšte su karakteristike bh. ljevice.

Profesor Ćurak smatra da upravo u kontekstu prekarijata nominalno lijeve političke partije moraju osnažiti vlastite programske platforme.

„Mi živimo u jednom duboko nepravednom društvu i mislim da bi neke stranke koje smatraju da su lijeve stranke, trebale osnažiti svoje programske platforme u kontekstu prekarijata. Znači, na ljude koji žive od manualnog rada, kao i na ljude koji žive od intelektualnog rada, a koji nisu zaštićeni socijalnom državom. Generalno svjetski trend je destrukcija socijalne države. Imamo kategoriju nesigurnosti koja je sve više prisutna na zapadu. Po meni, u Bosni i Hercegovini kao i u Evropi za lijeve stranke se to otvara kao najizdašnije polje političke borbe gdje bi socijaldemokracija i druge lijeve stranke mogle biti prepoznate kao drugačije od konzervativnih, uzevši u obzir da su danas iste.“

Prema mišljenju Svjetlane Nedimović promjene u okviru institucionalne ljevice u Bosni i Hercegovini postoje, međutim, te promjene su uslovljene reformskim agendama te su inicirane ambicijama međunarodnih finansijskih i drugih institucija.

„Osluškujem u zadnje vrijeme glasove koji dolaze s ljevice, ove institucionalne tj. stranačke. Promjena ima, ali još uvijek je to vrlo mlako i vođeno idejama kojekakvih reformskih agendi, tj. receptima međunarodnih finansijskih i drugih institucija koje nas tretiraju kao izvor sirovina, energije i otplate kredita. Nova ljevica, društveni pokreti koji su kod nas zapravo manje aktivističke grupe, pokazuju kudikamo bolje razumijevanje situacije, pa i veću političku hrabrost, otvoreno se formulišu i iznose ljevičarski stavovi i kritika kapitalizma kao i višestranačkog parlamentarizma, no kapaciteti nam jesu ograničeni. Za sada. Treba vremena da se društvo probudi iz tranzicijskih snova, a i da se nauči politički boriti u situaciji kad je i pravni okvir za političko, a naročito sindikalno organizovanje vrlo sužen.“

Tranzicijski gubitnici na putu ka zapadu

Almir Alomerović jučer je zaradio 25 maraka. Danas nije mogao naći posao. Međutim, bez obzira na činjenicu da živi u siromaštvu, Almir ne odustaje od vlastite vizije boljeg života, ako ne u Bosni i Hercegovini onda negdje na zapadu.

„Nisam ja ljut na državu ja sam ljut na ljude koji upravljaju i koji su na vlasti. Mene i moj rad niko ne cijeni i u toku 15 godina jednom su me nazvali sa biroa kad je trebalo čistiti snijeg. Ja ne odustajem i nikad ne treba odustati ali ukoliko se ovdje nešto ne promijeni, ja moram otići u Njemačku ili negdje drugdje jer nije isto raditi za 25 maraka i za 50 eura.“

Fokus